Burnout ili izgaranje je posljedica dugoročnog stresa. Počinje s nedostatkom energije koji se postepeno pretvara u kroničan osjećaj iscrpljenosti. Osjećate apatiju prema svojem poslu kojim ste se prethodno ponosili. Vaša produktivnost počinje sve više padati. Ulažete više vremena i truda u moj posao, ali izostaje osjećaj postignuća. Osjećate se još umornije. Kao da ste izgorjeli.
Izgaranje je sindrom s kojim se susrelo mnogo ljudi tijekom prilagodbe na rad na daljinu, ali on je i moguća posljedica preopterećenja obvezama u privatnom životu. No, postoji li i pozitivna strana burnouta?
Izgaranje nije isključivo posljedica rada na daljinu
O burnoutu se ponajviše pričalo u kontekstu pandemije i rada od kuće. Početkom pandemije svi su bili toliko zauzeti prilagodbom da nisu imali vremena za brigu o dugoročnim posljedicama. Razgovori koji su se vodili o sindromu izgaranja tijekom pandemije također su bili ograničeni na pojedina zanimanja. Naime, o burnoutu ponajviše razmišljamo o sindromu koji pogađa liječnike, učitelje i uredske radnike. Pritom zanemarujemo, primjerice, izgaranje frizera ili automehaničara. Iako ljudi i u drugim ulogama doživljavaju burnout, čini se da su rasprave o izgaranju često usredotočene na zanimanja povezana s određenom obrazovnom ili socioekonomskom razinom.
Burnout nezaposlenih osoba
Burnout se najčešće povezuje s moj posao i percipiran je kao fenomen koji pogađa ljude na radnom mjestu. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) navodi da se izgaranje “posebno odnosi na pojave u profesionalnom kontekstu i da se ne bi trebalo primjenjivati za opisivanje iskustava u drugim područjima života.” Unatoč tome, nekima će činjenica da nemaju moj posao biti stresnija od bilo kojeg posla, a mogu i biti dugo izloženi stresu u svojim privatnim životima.
Izgaranje u privatnom životu
Pandemijskim radom od kuće zamaglila se granica između profesionalnog i privatnog života. Učinci stresa su postali vidljivi i van radnog mjesta. Briga o djeci i kućanstvu uz nagomilane poslovne obveze dovode do kroničnog stresa koji može rezultirati burnoutom. Iako je izgaranje najčešće vezano uz moj posao, njegov uzrok valja potražiti i u stresorima koji utječu na nas van samog radnog vremena.
Osim godišnjim odmorom i formiranjem zdravih navika, problem izgaranja je potrebno riješiti na organizacijskoj ili sistematskoj razini, ponekad i samom promjenom radnog okruženja. Češće pauze mogle bi kratkoročno riješiti problem, no ako se osoba vrati u isto okruženje u kojem je doživjela burnout, moguće je da će i dalje patiti. Sustavno rješavanje izgaranja moglo bi značiti smanjenje radnog opterećenja, preraspodjelu resursa ili preispitivanje hijerarhija radnog mjesta. Psiholog Michael Leiter predlaže veću autonomiju i slobodu za radnike i promjenu njihovih uloga kako bi se moj posao prilagodio osobi umjesto da se osoba prilagodi poslu.
Uvođenje promjena na razini sustava je teško, ali povratak na moj posao nakon korone predstavlja rijetku priliku za to jer trenutno oblikujemo “novo normalno”. Ako tako gledamo na izgaranje, možemo reći da burnout nije mogao doći u bolje vrijeme.