Mnoge tvrtke financiraju svoje poslovanje i moj posao kroz dug, što u osnovi nije loše. Financiranje putem duga omogućava rast i razvoj poslovanja koji često ne bi bio moguć samo vlastitim sredstvima. Osim toga, kamatni troškovi su porezno odbitni, što smanjuje ukupni kapitalni trošak za ulagače. Međutim, treba imati umjerenost i u zaduživanju. Stoga se postavlja logično pitanje – kolika razina duga je idealna, a da ne ugrozi opstanak tvrtke?
Što uopće predstavlja dug tvrtke? Uobičajeni pristup je da se dugom smatraju tradicionalni oblici zaduženosti – bankovni krediti, zajmovi od drugih tvrtki, financijski leasing, obveznice… Svi ovi oblici duga uključuju plaćanje kamata. Međutim, važno je istaknuti da postoje i drugi oblici duga koji često ostaju zanemareni prilikom razmatranja ukupne zaduženosti, što može iznenaditi kada bankari smatraju da je dostignuta granica zaduženosti.
Evo nekoliko primjera (ova lista nije iscrpna):
Operativni najmovi – mala poduzeća ih ne bilježe u svojim financijskim izvještajima, dok ih poduzeća koja primjenjuju Međunarodne standarde financijskog izvještavanja (MSFI) evidentiraju. Činjenica da se ne bilježe kod malih poduzeća ne znači da dug ne postoji!
Dugovanja dobavljačima izvan uobičajenih industrijskih rokova plaćanja – sva dugovanja koja premašuju uobičajene rokove plaćanja dobavljačima smatraju se dugom. Zašto? Jer kada dobavljači ne bi odobrili kredit za robu ili tolerirali duže rokove plaćanja, alternativa bi najčešće bila zaduživanje putem kredita. Obično se smatra dugom sve što se duguje dobavljačima dulje od 90 dana.
Financiranje od strane prodavatelja – sve popularnija metoda financiranja kod preuzimanja tvrtki, pri kojoj stari vlasnici (prodavatelji poslovanja) odobravaju obročnu otplatu preuzetog iznosa ili vežu dodatne iznose uz ostvarenje određenih financijskih pokazatelja. Dakle, dug može biti ponekad skriven, i stoga je važno sagledati širu sliku.
Koja je optimalna razina duga?
Nema jednoznačnog odgovora na pitanje koja je optimalna razina duga za neko poduzeće, jer, kao što smo vidjeli u prethodnim dijelovima teksta, postoji niz faktora koji utječu na to koliko duga poduzeće može podnijeti. Ključni faktori su kontekstualni, poput industrije, tržišnog položaja poduzeća i kapitalne intenzivnosti poslovanja. Ti faktori značajno utječu na novčani tok poduzeća, odnosno na njegovu visinu, stabilnost i volatilnost. Rokovi otplate duga, financijska politika te rizici vezani uz tečaj i kamate dodatno oblikuju sliku optimalne razine zaduženosti.
Na kraju, financijska strategija svakog pojedinog poduzeća ovisi o riziku kojeg su spremni preuzeti, kako banke tako i vlasnici poduzeća.